Lifestyle
23. 03. 2014
Kultura nas čini boljim
Beograd - Ovladavanje kulturom, njeno upoznavanje i prihvatanje, građane čini boljim i razboritijim i u političkom izboru, što bi mnogi političari želeli da izbegnu, izjavio je FoNetu pisac, publicista i novinar Dušan Miklja, čiji je novi roman "Leto" nedavno objavljen u izdanju Službenog glasnika, kao "neobično delo o porodičnoj ljubavi i prisnosti".
Prema rečima Miklje, "Leto" je pokušaj da se u javnost uvede prilično zaboravljena, napuštena i zanemarena tema koja sadrži velike vrednosti i osnova je celokupnog postojanja civilizovanog čovečanstva.
"Ako je porodica osnov svega, onda bi morala biti prisutnija i u književnosti", objasnio je Miklja, napominjući da su zanemarene i mnoge druge vrednosti pod opravdanjem, koje više liči na izgovor, da ne bi naišle na prijemčivost publike.
Mislim da bi te teme bile prihvaćene kada bi bile ponuđene, ocenio je Miklja, koji smatra da možda postoji i namera da se ljudima nudi nešto što je bezvredno, da ne bi ozbiljno razmišljali o onome što je vredno i što zaslužuje poštovanje.
Roman "Leto" želi da se poistoveti sa zaboravljenim vrednostima, jer porodična prisnost i ljubav nude poštovanje i razumevanje i za druge ljude, istakao je Miklja, napominjući da ljubav u porodici prethodi ljubavi prema drugima.
On je podsetio da je roman "Leto" dijametralno suprotan od njegovog prethodnog dela, zbirke drama "Ima li Boga", koja je naišla na jednodušno odobravanje i pohvale pozorišnih autoriteta, ali još nije doživela dramatizaciju.
Ako se to delo, posle takvih ocena, i dalje ne izvodi, a za njega je ispoljeno interesovanje i u svetu, onda se stiče utisak da ovde, nezavisno od vrednosti dela, vladaju neka druga merila, lični interesi ili, da budem određeniji, međusobni interesi, smatra Miklja.
Upitan o odnosu države i društva prema kulturi, Miklja je odgovorio da je taj odnos onakav kakva je i tranzicija, a ona "ne može da ponese sve ružne epitete koje možemo izreći o njoj".
"Tako da je i kultura u jednom istorijskom razdoblju koje karakterišu najgore ljudske osobine, uključujući pohlepu, krađu i gramzivost, nešto na šta se ne obraća pažnja i koja je na takvoj skali - zanemarana", ukazao je Miklja.
Sve bi, međutim, moglo brzo da se promeni, naglasio je Miklja i ocenio da se bez kulture "narod lišava dragocenih životnih sokova".
"Ovladavanje kulturom, njeno upoznavanje i prihvatanje čini boljim i građane. Čini ih razboritijim i u političkom izboru, a čini se da je to upravo ono što bi mnogi političari želeli da izbegnu", rekao je Miklja.
Imajući i vidu višedecenijsku novinarsku i uredničku karijeru, Miklja i medijsku scenu doživljava kao vrlo lošu, za koju smatra da je u nekim, čak mnogim segmentima, ona i "nakazna".
Prema njegovim rečima, "suština takve vrste novinarstva je nipodaštavanje i omalovažavanje čoveka, njegovo lako i brzo srozavanje u prašinu, bez nuđenja drugačijih vrednosti i odgovornsti za izgovorenu reč".
Takva slika je, ne samo tužna, već i štetna, za sve one koji znaju da je novinarstvo bilo drugačije i u vremenima koje opisujemo kao autoritarna i neslobodna, primetio je Miklja, jer je tada postojalo veće poštovanje prema čoveku, nego što se iz čitanja i gledanja medija sada može zaključiti.
Kao novinar koji u svojoj biografiji ima i više dopisničkih mandata iz prestonica širom sveta, Miklja napominje da se i na svetskoj sceni, nažalost, "ne krećemo u dobrom pravcu".
Prema njegovom objašnjenju, "čovek ne mora biti neki poznavalac spoljne politike da bi uočio kako je od ispravnog stava mnogo važnije posedovanje sile da se takvi stavovi nametnu".
"Setimo se 90-ih i mnogih drugih godina, kada smo pokušavali da dokažemo neku svoju istinu" rekao je Miklja, ali za nju "niko nije mario zato što iza toga nije postojala nikakava upečatljiva snaga koja bi te stavove mogla nametnuti".
Evo sada u poslednjim događajima vidimo da je Rusiji uspelo, nezavisno od ocene kakvi su ti stavovi, ali sa savršenom jasnom predstavom da velika sila može lakše ili jedina da nameće svoje stavove, dok male zemlje mogu jedino da se svedu na to da same sebi dokazuju tu istinu, ocenio je Miklja.
Osvrćući se na sopstveni autorski i profesionalni "inventar", Miklja je rekao da je tu bilo mnogo mana, zabulda i pogrešnih procena, ali i dobrih strana, koje je opisao kao upornost, pokušaj da narestano saznaje, čita, interesuje se i iskazuje intelekutalnu radoznalost, bez koje nema opstanka ni u novinarstvu, ni u umetnosti, niti u bilo kojoj duhovnoj sferi.
"Mi smo, kao narod, poslovnični po tome što mislimo da je najveća vrlina da se tvrdglavo držimo svojih stavova, čak i kada život pokaže da nismo bili u pravu", smatra Miklja.
On misli da je mnogo ispravnije, poštenije, i takođe govori o odustvu sujete i nadmenosti, da čovek dopusti sebi da kaže: "Da, možda sam mislio tako, ali se ispotavilo da nisam u pravu i žao mi je što nisam tada uvideo kuda se kreće svet".
To je bolje, nego proglašavati vrlinom i doslednošću nešto što je samo tvrdoglava upornost i politička i svaka druga obnevidelost, zaključio je Miklja.
Nema komentara.