Studenti javljaju
22. 12. 2011
Čvrsta ruka GSP-a
Beograd - Ako ste ikada u Beogradu videli kontrolore javnog gradskog saobraćaja kako se na nekoj stanici raspravljaju s putnikom koga su izveli iz prevoza, ne mislite odmah da ćete sutra u novinama čitati o još jednom pretučenom radniku GSP. I takvi nemili susreti završavaju se civilizovano. Doduše, praćeni pobedonosnim pogledom kontrolora i njihove uniformisane pratnje, i prigušenim besom nepažljivog putnika koji plaća kaznu, tj. doplatnu kartu od 1.500 dinara.
To je baš, gle, crnog humora, zadesilo mene, pre nekoliko dana na liniji 48. Bio je predivan, sunčan dan.
Taman sam uspešno završila neki poslić, kad na stanici, zazvoni moj mobilni telefon. Kad sam videla da me zove drugarica, koja me je potpuno zaboravila jedno pet, šest meseci, pomislih: „Pašće sneg“. Javih se sa zadovoljstvom, a autobus stiže.
Da sam prekinula, ta bi bila nedostupna još pola godine, a verovatno ne bi ni zvala, pa tako stežući u jednoj ruci tašnu i zelenožutu karticu za jednu vožnju, a u drugoj telefon, ugurah se nekako u 48-cu. Motor drči, jedva je čujem. Čuje i ona, pa me pita, gde sam to, a ja odgovoram i ne hajem da prekinem.
Pričam, a vidim, dok pokušavam da koliko, toliko nađem mesta za obe noge, kako ljudi slušaju moj razgovor. Stvarno sam nepristojna! Ni ja lično ne volim kad mi neko crvkuće iznad glave. Ali, eto, i to se dešava.
Pazim da mi neko slučajno ne zavuče ruku u tašnu. I tog dana sam baš ponela onu, što ima samo patent. Neodgovorno od mene! Ko bi mi bio kriv da me odžepare, kad sam novčanik s dokumentima i nešto para stavila takoreći na izvol`te. Iz ruke mi viri kartica, ali ne mogu da se okrenem da je otkucam.
Pričam i dalje. Prođe stanica, još jače me pritiskaju s leđa. Već na trećoj, kod Banjičke pijace, tradicionalno izlazi pola autobusa. Brzo se spustih na sedište baš pored automata i pružajući karticu ženi, klimam glavom nadole, želeći tim pokretom da joj kažem da mi otkuca kartu, jer sam, naravno, bila još na vezi s drugaricom. U mom pogledu je, kunem se, bilo i ljubaznosti i molbe. Verujte... Kad progovori crnka, strogog lica: „Gospođo, ja nisam kondukter, nego kontrolor.“
E, tad sam prekinula razgovor. Iskreno, bio je ceo red putnika iza mene. Znate onih pet ili šest mesta na platformi...Ali, crnka me je pikirala, sigurno još dok se pela u autobus.
Pitam se samo, danas, dva dana kasnije, što sam joj uopšte pričala zašto nisam otkucala kartu. Šta to nju zanima, i njenu pratnju? Ja, kao putnik treba da imam validnu kartu, a u tom trenutku nisam. I tačka.
Nije mi, zaista, tada pred očima bila slika one žene, takođe iz 48-ice, koja se onomad pravdala jednoj istoj takvoj kontrolorki, kako je sad prvi put u Beogradu i da nije znala gde da kupi kartu. A gospođa, „ubeđivačica“ živi negde u mom kraju.
Tek juče setila sam se i jednog mladića koji je kontrolorki pokazao neotkucanu kartu i tek tada otišao da je „poništi“...Njima je bilo oprošteno...Ja sam, eto, naišla na čvrstu ruku.
Grehota je što sam i pomislila, idući pešaka do sledeće stanice (da se izduvam) posle plaćanja kazne, da verovatno ti kontrolori, tako čvrste ruke, naiđu na ljute i bahate, koji bukvalno posegnu za čvrstom rukom...
Danas, dva dana posle mog susreta s „čvrstom rukom“ GSP, mislim da svi kontrolori treba da budu čvrste ruke. I nema gledanja kroz prste! Neka svi budu takvi, i na svakom mestu – i u pošti, i u čekaonici kod lekara, i u prodavnici, i na parkingu, i recimo, u katastru. Da se zna red! A, ako nisu, neka se njima naplati, recimo za „propust u radu“.
Jedino bi GSP trebalo da proveri malo aparate za „čekiranje“. Dešava se da je onaj na prednjim vratima „zakazao“, a kako da dođeš do onog u sredini, ako je prebukirano. Ako nemaš kartu tog trenutka, platićeš mnogo više...
A što se mene tiče, kao i uvek do tada, regularno, otkucavam kartu čim uđem. Jedino sad isključujem telefon dok se vozim, i bogme, jedva čekam da vidim da li će neki kontrolor da „zažmuri“ ako naiđe na nekog ko nema kartu...
Nema komentara.